Prije desetak godina jedan podgorički ugostitelj došao je na revolucionarnu ideju – umjesto kojekakvim ukrasima, zidove lokala zakitio je policama punim knjiga. Spojio lijepo i korisno, činilo se. Mogao bi se nazvati pretečom današnje opšte literarizacije kafana. No, kako su pionirski poduhvati trnoviti, i ovaj je ubrzo pokazao pravo lice. Odnosno naličje, koje je razotkrivalo suštinu. Prvi gost koji se latio knjige svoju namjeru dotjerao je do pola. Najbukvalnije: iz police je izvukao patrljak. Nešto što je nekad vrlo izvjesno bilo knjiga. Sve da je pokušao i sa drugom, trećom, osmom, rezultat bi bio identičan, i to u milimetar – sve su one bile svedene na jednaku mjeru. Prikraćene po šablonu. Police plitke, knjige bi štrčale, pa se dekorater prihvatio jakobinskog rješenja. Skratio ih je za glavu i gostima izložio niz zbijenih stražnjica, oličenih u hrbatima različitih boja. S druge strane, u tamnoj unutrašnjosti, svi ti Bulgakovi, Balzaci i ostali preopširni matraci ostajali su nedorečeni usljed kobnog susreta s giljotinom.
Kasno sam počeo da čitam (mislim na pravo, svojevoljno čitanje, otkad računam kilometražu) upravo zato što mi je i samome, osim za tiransku prirodu lektire, ideja knjige dugo bila vezana za onaj površni estetski ugođaj. Dakle, ne umjetnički, nego isključivo dekoracioni. Lijepo sam se osjećao među knjigama jer su mi izgledale lijepo. I tu se naš odnos završavao. Soba od poda do plafona krcata knjigama djelovala je kao nekakva psihodelična komora, koja najbolje podražava adolescentsku svijest. Samo neka je raznobojno, nabacano i nemušto. U takvoj jednoj sobi godinama sam se osjećao kao svoj na svome. I onda se desio obrt. Vremenom sam se saživio s onim što me je okruživalo, a potom poželio da proniknem u skrivenu stranu, u sadržinu. Proživljavao sam vlastitu verziju Stokholmskog sindroma. Moje nepomično okruženje krenulo je da oživljava. Naslovi, a potom i blurbovi počeli su dobijati značenja. Preda mnom se rastvorio svijet divnih Hamsunovih gubitnika i potom me, kao u nekakvoj štafeti, na talasu posljednje stranice prepustio dalje. Postao sam, tako, čitalac iz najljepše prinude – knjige su me svojim upornim prisustvom natjerale da ih napokon pogledam drugim očima.
I pazi sad – otad ih očima ne mogu vidjeti! Barem ne u kolektivističkom fazonu u kom sam ih upoznao. Ne volim mnogo knjižare, sajmove, gotovo da ne zalazim u biblioteke. Obrt je potpun: spoznao sam stvarnu prirodu knjige, opčinio se njome, ali istovremeno razvio gnušanje prema onome što me je nekad jedino privlačilo. U knjižare idem samo kad tražim neki konkretan naslov, a ne znam kad sam posljednji put išao da bih jednostavno razgledao. Tad se potpuno pogubim. Nemam pojma gdje da gledam, kojom logikom da se vodim, kako da se fokusiram, vid mi se rasplinjava i besciljno tetura policama. Odbija me ta nemušta, čisto komercijalna združenost knjiga koja kao da im ukida neko osnovno svojstvo. Strogo, hladno, proračunato ustrojstvo možda odražava želju prodavca za uspostavljanjem reda, ali krajnji efekat je žalostan. Otkad se načelo supermarketa – kategorizacija po vrsti proizvoda – uselilo među knjige, izdavači, bibliotekari i knjižari sve više ih posmatraju kao bilo koji drugi artikal. Knjige su svedene na robu i u trgovačkoj praksi ništa ne ukazuje na njihov viši status. Sve manjem broju knjiga sve veće društvo čine olovke, čaše, upaljači, takozvani gift program. Takvim protivprirodnim ujednačavanjem je, uostalom, svakom ukoričenom zbiru slova omogućeno da se nazove knjigom.
Da ne pretjerujem, možda je do mene. Moj je feler i moja je potreba da ga branim. Generalno ne volim masovnost umjetničkog proizvoda: volim jedninu u svemu tome. Množina me zamara i zbunjuje. Na izložbama, sa slikama postrojenim kao za strijeljanje, periferni vid mi ne dopušta da se skoncentrišem na jedno djelo. Otima se ka susjednima, i onda tako do kraja. Kasnije nijesam siguran ni šta sam gledao. Isto kao što ne bih znao šta sam slušao ako bih, ne daj bože, pohodio festivalsku noć tokom koje se ispuca nekoliko žanrova. Pretapaju se obično jedni u druge, bez nekih jasnijih granica, radeći samo za instant užitak. Rezultat je ograničen na realni trenutak, malo što ostaje za poslije. Umjetnost se rastače u toj pijačnoj filozofiji široke ponude. S toliko različitih sastojaka na jednom mjestu, imam utisak kao da se utapam u ogromnom „bosanskom loncu“, bilo da se radi o izložbi, koncertu ili sajmu.
Imajući sve ove silne muke u vidu, jasne su bile određene dileme kad sam prihvatio poziv pulske knjižare da tokom nedjelju dana budem njen gost. Da se, nakon toliko godina, ponovo uspavljujem i budim okružen knjigama. Kopkalo me je kako će to izgledati s potpuno izmijenjenom perspektivom. Primamljivo je zvučala mogućnost da tokom noći imam čitavu knjižaru za sebe, samo sam se pitao da li će mi to išta značiti, s obzirom na uobičajeni učinak. Već sam se vidio kako (nešto poput Bena Stilera) u gluvo doba vodim pijane razgovore s avetima živih i mrtvih pisaca.
Da stvari na adresi Giardini 2 stoje drukčije postaje jasno nakon upoznavanja koncepta knjižare. Zapravo, njena prednost je u zaobilaženju klasičnog poslovnog koncepta. Knjige su te koje određuju kurs. One se ovdje ne doživljavaju kao potrošna roba, već kao nešto vanremensko, što je oduvijek tu, što prethodi i nadživljava. Kapitalizam je poražen humanim rangiranjem prioriteta – ili je barem zauzdan. Sveden na razumnu mjeru. Ljudi u službi pisane riječi, u misiji njenog nastavljanja, nasuprot riječi u službi profita. Umjesto standardnog tržišnog pristupa, gdje je prodaja vrhovni cilj, ljubav prema „predmetu prodaje“ kreirala je skroz avangardni kulturni punkt u centru grada. U svakom detalju vidi se pijetet prema knjigama. Za početak, način na koji su izložene upućuje da ih ne obasipa kratkotrajna pažnja. U privilegovanom su položaju, pa se drugačije i gledaju. Drugačije te i one gledaju. Te police nijesu rafovi artikala grupisanih po principu sličnosti. Naizgled nemaran raspored navodi da odbaciš naviku i prepustiš se nekoj novoj, autonomnoj logici pretrage. Time, na kraju, pobjednički dolaziš do cilja. Lutajući noću po knjižari, pronašao sam nekoliko sjajnih knjiga uz dojam da sam ih dugo tražio, da bih tek naknadno shvatio kako ih na licu mjesta uočavam prvi put.
Druga tajna knjižare je činjenica da ona odlično korespondira s gradom. Neka je vrsta njegovog skrivenog vitalnog organa. U sedam dana Pulu sam doživio kao otvorenu, srdačnu sredinu, koja i dalje odolijeva turističkoj opsadi. Zadržala je odlike grada koji živi, čuvajući svoj urbani ritam, ne dozvoljavajući da joj milioni kratkotrajnih ljetnjih boravaka isisaju krv, izmijene lik, osude na tavorenje tokom većinskog ostatka godine. Takva je i knjižara Giardini 2: otvorena za svakoga, a istovremeno imuna na toksične trendove. Diše punim plućima iz dana u dan, sa svojim gradom dijeli dobro i loše. U svom maniru oživljava ugasle tradicije. Na primjer, u okviru nje postoji i Mala sala, koja imenom i karakterom asocira na Malu salu kluba Uljanik. Više nema Sale, nema ni Kluba (čak je i slavni Uljanik na izdisaju), ali ekipa iz knjižare potrudila se da u sjenoviti prostor iza stoljetnih košćela nakalemi nešto od ondašnjeg ambijenta. Da postane utočište prognanom duhu, čiji su nosioci, između ostalih, velikani poput Parlova, Tuste, Boška Obradovića i Džejmsa Džojsa.
Posmatrano sa strane – kratko, ali intenzivno – djeluje mi da u tome i te kako uspijeva. Nakon pauze uzrokovane pandemijom, knjižara je obnovila rad, obogatila ga novim sadržajima, privukla stare i nove posjetioce, postala nezaobilazna tačka na kulturnoj topografiji Pule. Suočena s novotarijama koje pokušavaju uzdrmati civilizacijski značaj knjige, profilisala se kao bastion normalnosti. Na koncu, i meni samome pomogla je da shvatim kako se sasvim usklađeno može živjeti za ono i od onoga što voliš. Kako to može biti najprirodnija moguća simbioza, samo ako je postavljena na zdrave osnove, bez zadnjih misli, bez profiterskih kalkulacija.
O alhemiji ovog neobičnog prostora izlišno je duže govoriti. Nemoguće ju je detaljno opisati ili prepričati. Možda bih i dalje išao sa spojlovanjem, da se ona sama tome ne protivi, izmičući jeziku. Treba ju jednostavno doživjeti.
Da se na kraju vratim početku. U mom slučaju vidljivi su pozitivni pomaci. Bez dileme ih pripisujem pulskoj terapiji. Ako ništa drugo, u vremenu izanđalih ideoloških matrica sve više vjerujem u ideologiju kreativnog otpora. Ona mi zasad pomaže na lokalnom nivou. Malo sam olabavio trip, krenuo knjigama u susret. U svaku staru i novu knjižaru ulazim vjerujući da ću vidjeti nešto što ranije nijesam uspijevao. Da ću otkriti barem djelić đardinske magije.