MIROSLAV BERTOŠA
UVOD U ZDRAVICU LECTORA LUDENS
Epidemija/Pandemija Sarsa-Cov-2 i latentna prijetnja Covid-om-12 već me je četrdesetak dana pretvorila u sobnoga i dvorišnog flaneura, pogleda uprtog u police mojega Knjigograda, u propupalo i ozelenjelo lišće voćaka u vrtu. I dok pedometar, otkucava dnevnu dozu od šest tisuća koraka, očima obavljam smotru knjiga prepoznatljivih po hrptu, po boji, tragu vremena, mirisu … Mnoge od tih knjiga davno su, tek kupljene, stigle na police, dok su još bile jedre, mlade, svježih boja, elastičnih listova, lijepe i izazovne …, a sada su im desetljeća uništila vanjski šarm, sparušila ih, utisnula na njih mrlje vlage, osule ih prašinom …, izblijedjele od svjetla i sunca, djeluju antikvarno. No za mene, koji s knjigama dijelim istu sudbinu, duboki slojevi njihovih sadržaja još su puni znatiželjnih izazova, a eros intelektualnog i emotivnog prožimanja i ludičkoga poigravanja trajan je i neprolazan.
Pedometar pokazuje 4.825 koraka, upravo prolazim pokraj dijela police sa starim izdanjima Baudelaireovih pjesničkih zbirki. Usput sam okom okrznuo prijevod O’Neillove drame Dugo putovanje u noć… i nastavio hodati dalje povećavajući prijeđene metre. Kratki bljesak sjećanja na Knjižaru Matko Laginja na Giardinima u kojoj sam kupio Cvijeće zla, kao i uspomene na prizor predstave u Hrvatskom dramskom kazalištu u Frankopanskoj dalekih pedesetih, potaknula je inspiraciju za Zdravicu posvećenu Knjižari u doba koronevirusa. Književnost je za mene upornog čitatelja i knjigoholičara, ne samo vrhunski emotivni i intelektualni doživljaj, već i domišljanje čitateljske igre. U sjećanju mi se tog trenutka pojavio onaj nesretni alkoholičar Edmund Tayron koji u Dugom putovanju u noć – na sveopće zgražanje oca-trezvenjaka – s visokom dozom emocionalne strasti recitira Baudelairea. No, sada sam u svojoj sobi, zarobljenik opasne pandemije, pa su mi i misli drukčije. Pomislio sam kako bih – poput dosljednoga Lectora Ludens – mogao ispisati parafrazu poznate pjesme Charlesa Baudelairea, zamjenjujući njegov poziv na opijanje, pozivom na – čitanje! Eto, moje obrane od zloglasne Korone, eto, kako se igrom čitanja egzistencijalno spašavam …
ZDRAVICA
Napij se – /čitaj!/
Uvijek budite pijani – /Uvijek čitajte./
Kako ne biste osjećali strašno breme Vremena koje vam slama pleća i povija vas prema zemlji, trebate se opijati bez predaha – /Knjigama se opijati bez predaha./
A čime? Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja – /Poezijom, dakako, ali i prozom, senzibilitetom riječi, kako vas je volja/
Ali opijajte se – /Ali čitajte./ (…)
/A kada više ne osjećate umirujuću snagu književnog doživljaja/ zapitajte vjetar, val, zvijezdu, pticu, sat, sve što juri, sve što ječi, kruži, pjeva, sve što govori, pitajte ih koji je čas; (…) odgovorit će vam:
“Vrijeme je za opijanje!” – /„Vrijeme je za čitanje“!/
Ne budite mučeničko roblje Vremena,
Opijajte se! – /Čitajte!/ Bez prestanka! /Čitajte bez prestanka!/
Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja! – /Čitanjem, najviše čitanjem, prozom, poezijom, esejom, kako vas je volja!/
Flanersko kruženje po sobi priveo sam kraju s planiranih 6.000 koraka, čak i malo više. Zaustavljam se usred Knjigograda i trezvenjački dižem uvis čašu vrline (onu koju je Baudelaire predvidio kao alternativu opijanju!), podižem je u slavu svih knjižara, svih knjižnica i njihovih posjetitelja, svih pisaca i ljudi od pera, svih nakladnika i tiskara, podižem je u slavu svih onih milijarda i milijarda objelodanjenih knjiga, napose u slavu novotiskanih i onih koje me čekaju u izlozima, na policama i reklamnim katalozima … Posegnut ću za njima kada to prilike dopuste.
Tako, pomiren sa sudbinom, nevidljiva Korono, prolazim kroz vrijeme tvojih epidemijskih prijetnji…
Foto: Tanja Draškić Savić
MIODRAG KALČIĆ KINA
Dobra knjiga je vjerna spasiteljica misli od zaborava, put vlastita svjetonazora i osobne slobode. Ima li ikakva smisla kupiti knjigu u knjižari, u digitalnom dobu svežderskoga interneta i najnovijeg analognog virusa Covida-19? Itekako ima, bez okolišanja i suvišnoga pametovanja, samo zato jer je čovjek (pored ostaloga) društveno i kulturno biće. Sasvim dovoljan i valjan razlog!
Foto: 19. Sa(n)jam, 2013.
MILAN RAKOVAC
I, kako vajka, prikladna anegdota: na Sutjesci Švaba nas stišće, veli Sava Sokolu mitraljescu (Šanto Toman, Iž Mali, zvani Sokol): kreni Sokole,.. di ću ja sam sa jednim šarcem, Švabe kose? Kreni ili ću te sad rafalom! PUCAJ KOMANDANTE, A JA ĆU TEBE NA TEPLE RANE. What a fuck? Ne moreš pucati u komandanta, ali ako ON puca u tebe, dok izdišeš i ti će Š ga prošarati šarcem… budi dobro.
Ergo, evo šta je pesnik ‘teo da kaže:
Knjižara je librerija je azil za nas zgubljene u svitu magnafoghi&vendicazzi. Otvoriti knjižare smjesta, u nje tak-i-tak hodočastimo mi rijetke ptice nezaštićene. Nemamo koga infetati, niti ima nas tko zaraziti: za ča ga gre? Ma, more libar zaraziti zdravom pameću – raspamećena mnoštva. Knjižara je hram spasenja, mjesto na kojem ćeš uvijek naći baš ono što ti treba!
Foto: Tanja Draškić Savić, 19. Sa(n)jam, 2013.
ALJOŠA PUŽAR
Nema knjige tako slabe, da nečim ne bi valjala.”,
napisa mudri Plinije
(Opskrbi se u Azilu, pa pravo put Verude, čitati pod pinije.)
“Soba je bez knjiga ko bez duše tijelo.”,
Ciceron će, prepun brige
(Vide ga popodne – Đardinima tegli knjige)
“Knjige su ogledala duši”,
uzdahne Virginija sjetno
(nek im je sada i uvijek
u Puli dobro i sretno!).
Foto: Tanja Draškić Savić, 25. Sa(n)jam, 2019.
BOBA ĐUDERIJA
Evo, Ivica je rekao da su knjižare ljekarne, a meni su one kao sigurne kuće. U njih svraćamo i u njih se sklanjamo, mi zaljubljenici u njihov miris i sadržaj, kad vanjski svijet postane preveliki teret – kad je teško na individualnom i globalnom nivou, ali i onda kad je sve u redu. Ili, barem naizgled sve u redu. Zatvoriti vrata knjižara onda kad je situacija ovako mučna kao što je sad, to znači oduzeti nam zadnja snovita skloništa, nekima od nas i jedinu mogućnost bijega i održavanja psihičkog zdravlja. Knjižare su mjesto gdje se čini kao da je sa svijetom sve u redu, bez obzira koliko gadno bilo vani. Zato nazdravljam od srca, nadam se, skorom otvaranju vrata u bolji svijet.
Foto: preuzeto s portala Tacno.net
VLAHO BOGIŠIĆ
Sloboda
Stari je Dubrovnik, barem onaj o kojem nešto znamo iz knjiga, posebno držao do slobode i zdravlja. Za slobodu su Dubrovčani odvajali znatna sredstva, a ako bi trebalo uvijek bi se u apoteci našla i bočica otrova za one koji su im oko toga što željeli promijeniti. Gnušali su se i pojedinačnoga ropstva, trgovinu ljudima držali su uvredljivom. A na zdravlje su također pazili na više načina: u njihov se svijet zapravo uvijek ulazilo kroz karantenu, prvo na otočnim rubovima unutrašnjega mora, a onda i na hridi uz gradske zidine; od ranih sjećanja svoje zajednice držali su javno dostupnu apoteku; napokon bilo im je stalo da gradski liječnik bude ne samo na glasu u razmjerima ondašnjega svijeta već i sposoban nositi se sa zdravstvenim krizama. Znali su dakako da se spoznaje, pa i o slobodi i zdravlju, čuvaju u knjigama, pa ipak i knjige su u njihov svijet dolazile kroz karantenu, kao ljudi, što knjige zapravo i jesu. Neće biti da knjižara u starom Dubrovniku nije bilo iz razloga sličnih kao ni tržnica robljem, ali da se, kada je o protoku knjiga, ondje i inače, riječ, radi o trgovini robom drukčijom od pšenice ili zlata i nadalje nema sumnje. No, koliko god nam se činilo da je taj nama važan dubrovački svijet sačuvan u riznicama i karantenama, apotekama i zakonima, do nas je zapravo došao kroz knjižare, balkone civilizacije u kojoj se sam više nije snalazio. Hoćemo li sačuvati svoj svijet, ako nam je doista važan, zavisi pomalo i od toga da razumijemo što su za njega knjižare.
Foto: Tanja Draškić Savić, 25. Sa(n)jam, 2019.
ANTE TOMIĆ
Kako nas je onaj virus zatvorio, nisu ni komunisti zatvarali. Čučimo u stanovima i beznadno buljimo u plafone, čekajući da nas otključaju, da dođe vijest da smo pobijedili strah i smrt. I evo, napokon dobre vijesti iz nepokorenog kraja domovine, iz knjižare koja je uvijek bila naše svjetlo. Živila slobodna Istra!
Foto: Tanja Draškić Savić, 21. Sa(n)jam, 2015.
ALEM ĆURIN
H I M E N A
Hej, slova fina, jošte živa
u riječi, pjesmi, knjizi
Da ne bu tahikardija
I ov’ jazik nam na brizi.
Živi, živi duh radoslova
Živjet će vjekov’ma
Zalud prijeti pomor, lova
Zalud vrata lockdowna
Nek se u šir i nad nama
Gutenbergom sve sanira
Covid puca, slog se prelama
Zemlja nek se rasetira
Mi stojimo postojano
Kano knjižurine
Proklet bio nepismenik
Svoje domovine!
Foto: Tanja Draškić Savić, 21. Sa(n)jam, 2015.
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ
Olja Savičević Ivančević u čast otvorenju knjižara šalje nam svoju pjesmu iz još neobjavljenog rukopisa. Vjerujemo da ćemo je s tom knjigom imati prilike ugostiti u našoj knjižari.
BIBLIOTEKA
Tako su skromna
I jednostavna
Jedva uočljiva
Ona vrata
Odmah do vrata
Zatvorene kvartovske videoteke
Ponekad uđeš da čuješ
Je li još raskošna u svojoj tišini
Jedina crkva koju priznaješ
Ona
S drvenim podom
Koji škripi
Ispod plavih tepisona
Tamo
Uroniš među police
Kao jogin
A izroniš
Kao mokro štene
Onjušiš sve stvari
Izvađene iz korica
Što starije to bolje
I one pokvarene
Do soka izgrizeš
Ovo je ipak
Prva igla
Koju smo dijelili
Prvi grad
Gdje smo
Pronašli sebe
U blijedoj radosti neona
U šuškanju listova
Dok se kroz prozor
Uporno šulja predvečerje
Taj indigo koji
Tetovira slova
Još dublje u naše
Nježne sluznice
Prva šuma u kojoj
Smo se izgubili zauvijek
Malo pripiti
Ali osjetljivi drvosječe
Listamo
Među bivšim stablima
Prošlo je vrijeme velikih
Stogodišnjih sječa
I počinje vrijeme
Stogodišnje kiše
I trebat ćemo
Nešto za ogrjev
Mitove, povijest ili romansu
Što bolje gori
I duže grije
Tko bi ovako
Napamet znao
Nikada prije nisam
Bila zaljubljena
Ali uistinu
Puno sam čitala
I znam gdje možemo
Provjeriti
Foto: 18. Sa(n)jam, 2012.
ANDREA MATOŠEVIĆ
Ako ova karantena donosi išta dobroga, onda je to — znaju već i neduhovite duše — humor na društvenim mrežama i vrijeme oslobođeno za čitanje. Postovi se pišu, literariziraju, dorađuju, ostihovljuju, humorom proštepavaju. Zabavni su, krate vrijeme, bildaju e-kulturu. Istovremeno se, vidim, čita Majakovski, Prtenjača, Montale. Fotografiraju se ljudi s knjigama Harmsa, Benjamina, Marxa. Nije im stran stih, blizak im je citat, a čitalačka poza mila. Ali, u većini privatnih biblioteka libri se, čak i oni dvaput progutani, brzo čitalački sagore. Ne brinite, lijeka ima i preporučuje ga svaki obiteljski bibliotekar: čim vrata otvori Giardini 2, karantenu zamijenite barem jednom quarantinom knjiga.
A što će biti s Coronom pitate se?
Pa jasno je – nek’ ode u knjigu materinu!
Foto: Tanja Draškić Savić, 25. Sa(n)jam, 2019.
MARINA VUJČIĆ
Otvorite nam knjižare! Ne znam treba li ovaj poklič izgovarati molećivim tonom, šaptom, vičući, urlajući, kumeći ili kao vapaj čitateljice na čitalačkoj samrti. Kako god treba, samo recite. Spremna sam na sve. Stavit ću masku, rukavice, oklop, ući ću u bačvu dezinficijensa, ako treba obući i ronilačko ili astronautsko odijelo, čekati u redu pred knjižarom – samo me pustite među police i hrptove, dajte mi da onjušim miris tek otisnutih knjiga, da ih otvaram na nasumično odabranim stranicama kako bih s nekim tekstom doživjela onu ljubav na prvi pogled zbog koje ću knjigu, dvije, tri i kupiti. Ima nas više nego što vam se čini, a opet dovoljno malo da ne izazovemo eksponencijalni rast bilo čega osim načitanosti.
Foto: Tanja Draškić Savić, 23. Sa(n)jam, 2017.
JURICA PAVIČIĆ
Nova (ne)normalnost u kojoj stanovito vrijeme živimo i živjet ćemo imala je neobičan nusefekt. Puno stvari koje smo držali samorazumljivima pretvorilo se u predmet nostalgične čežnje. Štos je – međutim – što je za svakog čovjeka taj žuđeni predmet čežnje – nešto drugo.
Fali mi obično, normalno druženje u kafiću – veli mi moja urednica Adriana Piteša. Nedostaje mi rukovanje, grljanje, fizički kontakt – piše mi Teofil Pančić. Meni fali priroda, planina, boravak na otvorenom. Nekom fali kafić. Drugom Liga prvaka, trećem Poljud, četvrtom teretana ili folkoteka. Ljudi se razlikuju, pa se razlikuje i ono što im je covid najdragocjenije uzeo.
A uza sve to, postoji nešto što je virus uzeo ljudima od knjige, a nenadomjestivo im je. Knjižara. Tijekom ovih posljednjih tjedana, čitao sam puno, više nego inače. Uočavam kako mi se “stash” knjiga na kantunalu stanjio. Kupujem knjige internetom, čekam pošiljke, preuzimam ih od poštara.
Ali, unatoč tome – fali mi, fali nam knjižara. Fali mi fizičko “browsanje” hrbatima, listanje po knjizi pisca za kojeg nisam čuo, otkriće nove knjige pisca kojeg sam volio. Fali mi ulazak u knjižaru bez čvrstog plana, ali sa znanjem da ću iz knjižare izići s nečim. Izići, a da pod rukom nosim obećanje koje se može i ne mora ispuniti.
Fali mi, fali nam knjižara.
Foto: Tanja Draškić Savić, 25. Sa(n)jam, 2019.
BORIS DEŽULOVIĆ
„U potpunosti prihvaćam mišljenje struke i podržavam odluku vlasti da knjižare do daljnjeg drže zatvorene. U borbi protiv pandemije koronavirusa razumno je otvaranju mjesta javnih okupljanja pristupiti postepeno, prema brojnosti njihove publike, od onih mizerno posjećenih do onih u koje Hrvati tradicionalno nagrću u stampedima. Zato je, u strogo epidemiološkom smislu, mudro najprije otvoriti niskorizične crkve ili svetišta poput Bleiburga, potom srednjerizične kafiće i trgovačke centre, a tek potkraj, kad stvar bude posve sigurna, prostore najvišeg rizika i mjesta najmasovnijih okupljanja – zloglasne hrvatske knjižare i antikvarijate. Kako onomad usred rata reče Winston Churchill: “Ako ne spasimo Crkvu, za koji smo kurac uopće otvarali knjižare?” Ili tako nekako.”
Boris Dežulović – kolumne
Foto: Tanja Draškić Savić, 24. Sa(n)jam, 2018.
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Kada je radio postao dio svakog domaćinstva, rekli su da će knjiga izumrijeti. Onda je došla televizija, pa su rekli da će knjiga izumrijeti. Zatim je stigao internet, onaj davni, spori, dial up, pa knjigu nisu spominjali. No, čim su ga naslijedili ADSL i wi-fi, a mobitel postao nešto sa čim se, navodno, može i telefonirati, knjizi su opet predvidjeli smrt. Upornost se naziva vrlinom samo kada se djeci o njoj laže. Evo sada, u doba korone, knjiga kao predmet i knjižara kao njeno privremeno boravište – kao, dakle, mjesto na kojem čeka čitatelja i novi, trajni dom – su gotovo klinički mrtvi. Nije to bezazlezeno, ali nije ni trajno. Knjiga na ekranu je kao kazalište na Youtubeu, film na tabletu ili koncert odsviran u dnevnoj sobi: može kada mora i samo dok mora. Ovogodišnja Noć knjige nije kao ranije, ali ni kao one što dolaze i to brzo, jako brzo. Preživimo ovu i nazdravimo njima, noćima, knjižarama, knjižnicama i knjigama koje nisu samo skupovi riječi i rečenica, već su, svaka za sebe, miris, dodir, korice, podvučeni pasusi i… Dopišite po potrebi, nakon što ispijete to piće u njenu čast.
Foto: Tanja Draškić Savić
IVICA IVANIŠEVIĆ
Pisci i suradnici Sajma o knjižarama u vrijeme Korone!
Uz Svjetski dan knjige, mjere popuštanja odlučili smo dočekati nazdravljajući reaktivaciji knjižara. ?
U to ime pisci i suradnici Sajma podižu knjigu i pero! ??
Zdravice koje su nam poslali objavljivat ćemo tijekom cijelog dana, stoga ne zamjerite na “spamanju”.
Prva zdravica dolazi od našeg dragog Ivica Ivaniševića:
“Knjižare su, naravno, ljekarne. Pohode ih uglavnom stariji ljudi, ni na jednom ni na drugom mjestu nema osobitih gužvi, tiho je, žamorenje se smatra prostaštvom, a galama je apsolutno nedopustiva. U apotekama se prodaju lijekovi i kozmetika, baš kao što se i u knjižarama prodaju libri koji spašavaju živote i prateće drangulije.
Knjižare su već tjednima u ovoj zemlji zatvorene, kao da nisu ljekarne. A zašto? Zato što je policijski mozak zaključio da onaj tko kupi Kunderu ili Márqueza više nije sam. Sad su već trojica, bogati dragoga, počeli su se grupirati…
Sretna vam duga mračna noć knjige!”
#noćknjige2020 Noć knjige #worldbookday2020
Foto: Hassan Abdelghani, 14. Sa(n)jam, 2008.
