Radionica Ja, ti, flaneuri//Pop poet osmišljena je kao neformalna škola u kojoj su polaznici ”vježbali” ne samo pisanje stihova nego i produkciju glazbe. Kroz flaneurski pristup polaznici su akumulirali vlastiti poetski doživljaj čije radove objavljujemo na stranicama Klupskog bloga. Kroz radionicu poezije vodila ih je sjajna, mlada pjesnikinja Monika Herceg. Svoje stihove snimili su uz pomoć producenta glazbe Marina Morosina i pomoću različitih zvučnih, ambijentalnih efekata oblikovali su svoj audio materijal. Ovaj spontani, fluidni program klasično recitiranje pretvorio je u eksperimentalnu zvučnu instalaciju.
Klikom na link pogledajte kako se radionica odvijala, a radove naših Pop poeta donosimo vam u nastavku:
//Ana Helena Mrdeža
Miris ruža
Miris ruža. Obuzima me na nekoliko trenutaka, a opet se nekako čini kao da traje duže. Kao ono divno stanje kada čujemo dragu nam melodiju. To je jedno od onih posebnih stanja ugode i neke neobjašnjive poletnosti. Mora da je tako kada možeš letjeti iznad cvjetnih livada. Onda kada nisi čovjek. Nego onda kad si dijete. Ono posebno dragocjeno kod tog mirisa je njegova neobična sposobnost da podsjeti osobu na nešto lijepo. Nešto što je istinski lijepo i čini te sretnim, prije nego nastupe ne tako lijepe stvari, koje ti potisnu iskonske radosti neobjašnjivog ti bivstvovanja. Tračak sunca prelazi ti licem, i preko oka. Tu je..
Nebo pri zalasku sunca.
Oblačci pri nestajanju.
Dan pri nastajanju iz večeri.
Vedre noći neba posutih zvijezdama.
Dubina nečijih očiju.
Zaljubljena djeca.
Vesela paščad.
Osmijeh prolaznika.
Nemirno gibanje suncem okupanih valova.
Prva mladica biljke širi svoje listiće u život.
Krug se otvara,
Krug se zatvara.
Lete jata ptica i odnose nečiju dušu,
U carstvo oblaka.
Tamo da zauvijek promatra,
Ružičaste anđele.
Idući dan prolazim istim putem. Netko je zaboravio zaliti ružin grm. Ruže, pognutih glava, mrtvih lica. Kao mrtvi, zaboravljeni vojnici.
Ubili ste jedan san.
//Andrea Joksić
Kravata
Udahni mi život tako da mi vrat stegneš,
Udahni mi život tako da me obasjaš,
Udahni mi život tako da mi prsa ukrasiš,
Udahni mi život tako da me vidljivim učiniš.
I dok budem izdisao neću saznat da od udisaja ništa nisam imao.
Zdjela
Svašta ona trpi, nosi i drži u sebi.
Gledala i slušala, generacije su kroz nju prošle.
Ne buneći se.
Cijeli svoj vijek.
Prvi njen glas završio je kobno.
Tisuće kristalića
Zašto nisi šutjela?
Moćna je to bila zdjela
Prevara
Oko je ispod pogleda gađalo usta koja su mijenjala oblik.
Kolutićavac je izašao iz okvira oponašajući.
Usta su shvatila prevaru izbacivši izlučevinu,
a kolutićavac je poželio imati stakleno oko.
Ja nemam stakleno oko rekao je vlasnik okvira.
//Sanja Gobin
Kolijevka
Kada zove dječicu na noćni ples. Orah posmatra nevinost.
Smjeh mu smeta. Nevinost kuje urotu. Zasigurno je tako. Mora tako biti.
Tako je opravdano posmatranje. Posmatranje sa predumišljajem.
Tko će zaštiti svijet od nevinosti koja kuje urotu?
Bukva će šutjeti? Da.
Trešnja? Da.
Smokva će zažmiriti? Da.
Orah vreba. Sa predumišljajem.
Kornjača
I tako. Odu dani.
Nemamo se.
Štrudla od jabuke sa cimetom je nestrpljiva dok
musaka sa mljevenim mesom i krumpirom
prolazi naplatne kućice.
I tvoje koščate, žilave ruke.
Vrijedne ruke.
Maske
Jedinica za mjeru je mržnja.
Memoari stvaraju mostove u našim molitvama.
Moramo piti mlijeko.
Musti kravu je lako. Zašto mravlje mlijeko nije pitko? Bilo bi prelako.
Ovo mučenje je slatko. A mišje mlijeko?
Poput mornara koji se zamišljen vraća kući. Ništavilo.
Popišan, sa mrenom. Masnom mrenom.
A tako bi mu dobro sijela masaža. I svježe mljevena kava. Zbog mrene.
A ako pomiješamo mrava i miša sa kravom?
Čista masturbacija.
Trud
Jebe mi se.
Samo se trebaš sagnuti.
Nikako. Neću tako.
Odjebi.
Kurac umotan lažima zuri u mene.
Pohotno pikira.
Tu i tamo namigne. Trudi se biti iskren.
Samo neka ovoga puta svršim.
Zbog truda.
//Anamarija Jurcan
Đumbir je kriv za sve
U polupraznom stanu osjeti se miris piva. Zdjelu krasi svježe voće. Ima jabuka. Ima naranči. Poneka banana. Osjetiš li miris limuna? Usta su nam puna. Zrak se nategnuo. Režemo ga pokretima.
Razlilo se more. Ne, ne. Rijeka se razlila u more. Došla je do kraja, do ruba litice, i uronila.
Razlivenost.
Skuhat’ ću nam čaj. Gdje je đumbir?
Obrisali smo podove. Osušili tijela.
Nema više tekućina.
Podignuo je rolete. Balkon je svjetlucao. Mjesecu je bilo drago zbog nas.
//Dorina Vlakančić
Smrznutih trepavica
Pogled
Grlom
U nedogled
Zaboravljeni grad
Ulica stotinu zakrpa
Stotridesetisedam, u stvari
Ulica izmeta
Lažnih suvenira
Zaboravljenih omota
Usnulih dućana
I
Sergijevaca
Kuće miruju, ponekad ljubeći se stoljećima
Kuće miruju, ponekad ljubeći se stoljećima.
Tihe su,
neprobojne.
Šute desetljećima, neraspoznatljivim jezicima, propusima,
dok hodnicima zaokrećeš u poju.
Kroz dnevni, uz odbljesak mora, roniš prema kupaoni.
Kuhinje zveče,
mirisi sutrašnjih ručkova lijepe nosnice.
A prozor zuri
dok stepenicama grebeš leđa
uspinjući se unatraške ka tavanu.
Dugačkim vratom plešeš
u obručima svježe boje
i ruke štipaju mirise
i gužvaju snove.
//Nikola Dubroja
Ljubav
Gledam one kojima si pokucala
na vrata života.
Gledam one kojima si pokazala
da se pojaviš onda
kada ti se čovjek najmanje nada.
Osmijeh na licu.
Snažan osjećaj duboko u srcu.
To si dala ljudima
koji nisu mislili da zaista postojiš.
A ja se još pitam
kada ćeš pokucati na moja vrata.
Balada o nama
Bila si tako lijepa i mlada.
Al’ nisi me mogla voljeti tada.
Tad nisam znao puno o tebi.
Koje si tajne nosila u sebi.
Bila si tako tajanstvena.
U tvojim sam očima vidio svijet.
Maleno mjesto za nas dvoje.
U kojem ljubav i snovi postoje.
Ma bili bi savršen par.
Da sam učinio pravu stvar.
Da sam ti ranije priznao.
Što sam prema tebi osjećao.
Vjetar mi nosi priče o tebi.
Al’ ja ih radije čuo ne bi.
Govore da nosiš osmijeh na licu.
Da stalno pričaš o novom princu.
Ma bili bi savršen par.
Da sam učinio pravu stvar.
Da sam ti ranije priznao.
Što sam prema tebi osjećao.
Kad me se sjetiš na kraju balade.
Znaj da još nisam ostao bez nade.
Znaj da te volim i dao bi ti sve.
Kada bih mogao vratiti te.
Kad me se sjetiš na kraju balade.
Znaj da još nisam ostao bez nade.
Znaj da te volim i dao bi ti sve.
Kada bih mogao vratiti vrijeme.
//Sven Gerenčir
Pandur u majci
Uvrijeđen srkao je kavu
Siktajući otrov iz nozdrva;
Njegov bijes imao je ovjerenje…
Nema konca koji bi zakrpati mogao
Ove duboke rupe,
Još ih je od svih ljudi zadao
Onaj od koga se nisi nadao.
Dok ja sam s tobom bjesnio,
Posjeti te na zatiljku poznati poljubac otvorene šake.
Jedan, tri, jedan, dva…
Nastavio si nečujno piti kavu.
Toga dana udisali smo težak zrak,
A ja sam spoznao da više od svake nepravde
Mrzim tvoju majku.
Anđeo na asfaltu
Zanimljivo je kako se dogode nesreće.
Krivnja lako pada na vozače, inženjere limenih sprava i upravu grada.
No, poklonili mi svijetu oduzetu vozačku,
Otkaz radnika ili promjenu rukohvata općine,
Nesreća će uvijek biti, jer život mora jednom da počine.
Ako ne počine, što mu preostaje?
Da upali žmigavac i zaokrene volan u smjeru umobolnice?
Da se zadubi u proučavanje titraja semafora, pacemakera života?
Preostaje mu da mrtav putuje, eto – to mu preostaje ako ne počine!
Iz ovih razloga odajem jednu zahvalu
Gradu što je zatvorio glavnu cestu,
Inženjeru zbog kojeg auto je stao
I tebi što skrivila si nesreću,
Pokupila si mene dok na asfaltu sam spav’o.