/Antiratni naslovi/
Klub-knjižara Giardini 2 na aktualne užase odgovara top-listom antiratnih romana, romansiranih putopisa, grafičkih novela i publicističkih naslova kojima se dekonstruiraju mitovi o ratu i ispisuju stranice ruske i sovjetske povijesti. Autorice i autori ovdje se, bilo iz političke ili satiričke perspektive, kritički odnose prema ratu i svojom knjižavnošću ukazuju na njegovu bezvrijednost.
KNJIŽEVNOST
1. Svetlana Aleksijevič “Černobilska molitva (kronika budućnosti)” (Edicije Božičević)
U trenutku kada cijeli svijet strahuje nad Putinovom prijetnjom o stavljanju nuklearnog arsenala u stanje pripravnosti i nakon oružanih sukoba u blizini ukrajinske nuklearne elektrane Zaporižja, skrećemo pažnju na knjigu nobelovke Svetlane Aleksijević koju je autorica stvarala gotovo tri desetljeća za kojih je u etnografskoj maniri snimala i bilježila razgovore što ih je vodila sa svjedocima i sudionicima černobilske tragedije. Životne priče nepoznatih protagonista, pripovjedača vlastite prošlosti, izmjenjuju se u nastojanju da se prenese mala povijest, osobne istine o jednom događaju i političkom sustavu, ali i konkretnom vremenu i životnom prostoru. Odnosno, kako to navodi autorica: Bavim se onim što bih nazvala propuštenom poviješću, nevidljivim tragovima našeg boravka na zemlji i u vremenu. Pišem i prikupljam svakodnevicu osjećaja, misli, riječi. Pokušavam uhvatiti svakodnevicu duše. Život običnoga dana običnih ljudi. Jer ovdje je sve neobično: i događaj i ljudi kada su naseljavali novi prostor. Černobil za njih nije metafora, nije simbol, to je njihov dom. Koliko je puta umjetnost vježbala apokalipsu, nudila različite tehničke verzije sudnjega dana, ali sada sigurno znamo da je život daleko fantastičniji.
I dok je Černobil tajna koja se još uvijek treba otkriti, svijetu prijeti nova nuklearna katastrofa, odnosno, još gore, nuklearni rat!
2. Andrzej Stasiuk “Istok” (Fraktura)
Ovo nije reportaža, nego roman o ostvarenju davnog sna: doći do kraja svijeta! Istok nas tako vodi preko radničkih četvrti Varšave i siromašnih sela na Bugu, preko stepa i gradova središnje Azije sve do granice Kine i njezinih fatamorgana.
Kad netko rođen u Varšavi, tko je dezertirao iz vojske pa dio osamdesetih proveo u zatvorima, propituje što znači biti dijete komunizma, nema dvojbe da se s njim vrijedi zaputiti na Istok.
3. Gabriel García Márquez “Putovanje po Istočnoj Europi” (VBZ)
Tekstove o svom putovanju socijalističkim zemljama sredinom 1950-ih, slavni kolumbijski pisac i nobelovac Gabriel García Márquez objavljivao je kao mladi novinar u nekoliko južnoameričkih časopisa tijekom 1957. godine da bi nešto kasnije, 1978. godine, oni bili objavljeni kao zasebna knjiga. U vrijeme kada je pisao svoje „reportaže s one strane Željezne zavjese“, García Márquez bio je još nepoznat kao pisac; objavio je tek jedan kraći nezamijećen roman, Lišće na vjetru, a tek je pisao drugi, Pukovniku nema tko da piše.
4. Jaroslav Hašek “Dobri vojak Švejk. Uoči rata I druge čudnovate zgode” (Šareni dućan)
Legendarni lik i djelo dobrog vojaka Švejka, iako kreirani prije stotinjak godina, svejednako su svježi i uvijek iznova pobuđuju interes čitateljstva, jer opisi ljudskih nedostataka i slabosti, tako čudesno utjelovljenih u ovom literarnom antiheroju, naprosto su neodoljivi! Malo tko ih je u književnoj povijesti tako dobro znao uočiti, izvrgnuti ruglu, nasmijati im se u lice, ali i afirmirati humanu stranu kao otac »dobroćudnog bedaka« Jaroslav Hašek.
5. Art Spiegelman “Maus” (Fibra)
Maus je priča o Vladeku Spiegelmanu, Židovu koji je preživio Hitlerovu Europu, i njegovom sinu, crtaču stripova koji pokušava shvatiti oca, njegovu strašnu priču i samu Povijest. Forma stripa (nacisti su mačke, a Židovi miševi) uspijeva nas šokirati, tako da nam poznate događaje čini stranima i ublažava nam grozotu istine. Kao što je komentirao New York Times Book Review, to je “izvanredan spoj dokumentarnih detalja i romaneskne slikovitosti … višeslojni književni događaj.”
PUBLICISTIKA
1. Shaun Walker “Taj dugi mamurluk. Duhovi prošlosti i Putinova nova Rusija” (TIM press)
Taj dugi mamurluk mapira Putinovu misiju popunjavanja praznine koju je ostavio slom 1991. godine te izgradnje nove nacionalne svijesti i domoljublja u Rusiji. U dugoj i složenoj ruskoj povijesti postojao je samo jedan događaj koji je imao narativni potencijal za ujedinjenje zemlje i mogao je poslužiti kao kamen temeljac za novu naciju – nešto što bi pripomoglo u procesu ucjepljivanja osjećaja nacionalnoga ponosa. Bila je to pobjeda u Drugome svjetskom ratu ili Velikom domovinskom ratu, kako su ga još u modernoj Rusiji nazivali. Ponos na pobjedu nad nacizmom nadilazio je političku pripadnost, generacijske razlike ili ekonomski status te su ga svi sovjetski vođe koristili kako bi učvrstili legitimitet režima. Putin će se ponovno osloniti na ratnu pobjedu kao ključ u stvaranju konsolidirane, domoljubne zemlje. Samo će takva Rusija moći ponovno zauzeti svoje zasluženo mjesto među zemljama prvog reda, osjećao je Putin, a kako su godine njegova vladanja Rusijom odmicale, uloga ratne pobjede u službenoj retorici neprestano je rasla. Pokazalo se da je odgovor na imploziju 1991. bio trijumf 1945. godine. Ideologija pobjede postat će mjerilo Putinova režima – sidro nacionalne legitimnosti u oceanu povijesne neizvjesnosti. Čini se da je Putin uspio u svojem naumu konsolidacije Rusije, te je slabu i traumatiziranu zemlju ponovno pretvorio u ključnog svjetskog igrača. No uz koliku kolateralnu štetu?
2. Hannah Arendt “Ljudi u mračnim vremenima” (TIM press)
„Mračna vremena“, u širem smislu koji ovdje predlažem, kao takva nisu identična čudovišnostima 20. stoljeća koja su doista nešto grozno novo. Mračna vremena, nasuprot tome, ne samo što nisu nova, ona nisu rijetkost u povijesti, premda su možda bila nepoznata u Americi, u kojoj je i u prošlosti i u sadašnjosti bilo podosta zločina i katastrofa. Da čak i u najmračnijim vremenima imamo pravo očekivati neku svjetlost… (Hannah Arend)
3. Umberto Eco “Vječni fašizam” (TIM press)
Fašizam se danas, kao ideologija i pokret, reinkarnira u stotine novih likova: u liku skinheadsa (naziskinsa), u liku nogometnih navijača s huliganskim metodama koji se skrivaju iza patriotskih transparenata i hiper-patriotske euforije, u kršćanske fundamentaliste koji siju homofobiju, u veterane prošlih ratova koji žele arbitrirati u društvu umjesto legalnih institucija, evokatore poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata, izvođače degutantnih fašističkih pjesama, promicatelje nasilja i netolerancije, ksenofobije, nacionalizma, ratnohuškačkog militarizma…
4. Zygmunt Bauman, Leonidas Donskis “Tekuće zlo” (TIM press)
U svojoj novoj knjizi autori nas vode kroz novu stvarnost u kojoj zlo istovremeno zauzima običniji ali i podmukliji oblik, prijeteći čovječanstvu oduzimanjem snova, alternativa i prava na disidentstvo, danas, kada nam je to najpotrebnije. Posljedica toga je društveni svijet usporediv s minskim poljem: znamo da je pun eksploziva i da će do eksplozije doći prije ili poslije, no ne znamo kada ni gdje.
5. Ryszard Kapuściński “Imperij” (Naklada Ljevak)
Maestralna knjiga o raspadu Sovjetskog Saveza započinje opisom sovjetske okupacije autorova rodnog grada u istočnoj Poljskoj 1939., a kulminira, 50 godina kasnije, putovanjem dugim više od 6000 kilometara koje ga vodi od Kremlja do napuštenog gulaga Kolima, od rudarskog štrajka u području arktičkoga polarnog kruga do pogibeljne vožnje autobusom kroz ratne zone na području Kavkaza. Piše o međuetničkoj mržnji, vjerskom fanatizmu, pasivnosti i paranoji, koji su duboko obilježili dvije generacije istočnih Europljana.