Kategorije
Klupski Blog

Tjedne preporuke #6

/Početak proljeća/

Uz društvo poznatih književnika, knjižara pod krošnjama poziva na buđenje!

Jako sam sretan što sam ponovno doživio tvoj dolazak, Ožujče! Do tebe smo gazili kroz gripu, zimsku pošast, podzemno carstvo tame. Poput rudara kad se vrati iz tunela, iz rudničke atmosfere, blatnih nogu i zagušenih pluća, sada zastajem na danjem svjetlu, ispuhujem se i pjevam. Pjevam ovo: Dobro došao, Ožujče! Treba vremena da čovjek shvati kako se može radovati i kalendarskom podatku. Ožujak je zasebno godišnje doba, nema nikakve veze ni sa zimom ni s proljećem. On ima posebno svjetlo. Nema još raslinja osim visibaba, a to je pošiljka zanemarive vrijednosti. Više se ne ide na balove, još se ne ide na bazen. Još se uvijek grijemo, ali prijepodne već odijevamo prijelazni kaput. Ovo još nije mjesec ljubavi, kao svibanj, i više nije mjesec zdravstvenih komplikacija, kao veljača. Nema posebnu melodiju, nema središnji stavak. On je interludij.   Sándor Márai “Četiri godišnja doba” (OceanMore)

U korijenu imena ožujak (l’žujak) riječ je laž, a u nekim su ga krajevima i nazivali lažak. Što je lagao mjesec i kome je lagao, može se samo nagađati. Sigurno je jedno, u izmjeni dana i noći, oblaka, kiše, vedrine, snijega, hladnoće i mraza ništa nije lažno. Niti je išta lažno u Zemljinom okretanju i putanji, u Suncu koje obasjava Zemlju. Ljudi su proglasili taj mjesec lažljivcem možda zato što su iznevjerena bila neka njihova očekivanja, što dani nisu bili vedri i topli da se obavi sjetva i drugi proljetni radovi, ali to već ima manje veze s vrtnjom nepojmljivo velikoga nebeskog vatrenog kotača, kako je Robinson Jeffers u jednoj pjesmi nazvao našu galaktiku, a više s nepojmljivo uskim, ograničenim ljudskim pogledima i uvidima. Ljiljana Đorđević, Edo Popović “Zapisi iz Stranice Gornje” (OceanMore)         

Nekoliko dana u proljeću krajolik kao da se otvara u svim smjerovima, u tjednima prije nego što sve zelenilo dokraja nikne, kada je drveće još golo i zemlja prazna, kao da je još zima, a sunce sjaji ljetnom punoćom i svjetlu nema zapreka, ne zapleće se u žito ili travu, krošnje ili preostalo raslinje, koji čim se pojave, oblikuju oko sebe male prostore i postaju mjesta. Krajolik je tih dana u proljeće nekako bez mjesta, i volumen ispod neba, kroz koji svjetlo pada, golem je.  Karl Ove Knausgård “Proljeće” (OceanMore)

Okrećem pedale zatvorenih očiju i zabacujem glavu unazad, opijajući se mirisom latica i grozničavom radošću koju svako proljeće iznova donosi. Dani će postati golemi, poput naših života. Čekat ćemo večer uz novi pjev ptica, ali i žaba. Bit će neke zaprepaštenosti u osjećaju posljednje hladnoće zemlje i osvježavanju u njoj. I sama će magla otići na put, daleko, da bi se vratila tek u listopadu. Nebo će poroditi svoje zalaske ružičaste boje, okružene narančastom i blijedoplavom, kakvi postoje na slikama Claudea Gellea, zvanog le Lorrain. Cvjetovi bagrema s mirisom meda i proljeća, oko kojih zuje pčele te se, nalik minijaturnim i dlakavim Silenima, opijaju i posrću na blagom zraku. A mi ostali, mala ljudska bića, na najnižim granama tražimo teške grozdove blijede krem boje. Philippe Claudel “Mirisi” (Edicije Božičević)   

Subota, 21. 3. 2020., Skopje

Čekam da uvedu policijski sat jer na društvenim mrežama izvjesni širitelji panike koji s prozora izigravaju policajce i prijavljuju i osuđuju ljude koji šeću vani – čak i one koji izlaze kako ne bi u kući poludjeli – to traže. Ne mogu, gade mi se precijenjeni mali životi, gadni su mi. To ne smijem reći javno ali kada ih vidim da sebično paničare samo zbog sebe samih, maltretiraju i ugrožavaju ostale svojim JA JA JA, a često i prešutnim ja ja ja svojeg malog djeteta, ako ga uopće imaju, jako, jako mi se gade. Evo, dok sam završila sa zadnjom rečenicom, uveli su policijski sat. Ako me muž ubija batinama ili mi se otac opija u kući i sve nas lijepi za zidove, neću smjeti izaći ni pred kuću. Trebat ću čekati da me izmlati do 6.oo pa da onda smijem izaći, a da me policija ne uhapsi. Ako me uhvati panika i klaustrofobija i ako mi fali zraka, moći ću otići u stanicu da malo dišem u nekoj ćeliji. Rumena Bužarovska “Dnevnik 2020.” (Fraktura)   

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)