Tanja Stupar Trifunović, nagrađivana pjesnikinja i prozaistica koja je tijekom srpnja boravila u Azilu za pisce, rezidencijalnom programu Kluba-knjižare Giardini 2, posvetila je knjižari pjesmu “Noć u knjižari (razgovori sa sobom) nastalu “tijekom besanih noći, dok je lutala knjižarom”. U nastavku slijedi pjesma:
Noć u knjižari (razgovori sa sobom)
Pula, 28.7. 2023.
Nesanice su prostor razgovora sa samom sobom
koliko kako kuda
gradovi se otvaraju kao ljudi
i zatvaraju kao kulise dugo nekorištene scenografije
kada više nemaju šta da ponude
od nekud odlazim nečemu se vraćam
ljudi u prolazu govore svoje priče
lome zrelu ljetnu noć glasom
ona se raspukne u zavodljivi eho
u daljini sve vrvi životom
s ovu stranu jedna mala usamljenost raste
podbadana pitanjima
koliko kako kuda
neprospavanih noći odlazaka i povrataka
U daljni je more odavde ga ne vidim
ali ga osjećam pupčanom vrpcom
kada dolaze plime kada dolaze oseke
i oštro kamenje ispuni obalu
i sitna tijela morskih životinja koja su se oglušila
na ritam vode i ostala svezana za zemlju
svojim sitnim čežnjama
da se ostane još malo na pogrešnom mjestu
da se pojede još sitan zalogaj sreće
da se proviri na sunce
da se vidi dan pod nebom
da se skupo plati oklijevanje sa povratkom
u mutna njedra mulja i vode
Volim da pričam noću kad nigdje nikog nema
sjednem u fotelju stavim čašu vode nasuprot
na sto ispred praznog mjesta
zagledam se u mrak i kažem
biće mi lakše ako ti priznam neke stvari
nisu to nikakve mračne tajne ni krajnje istine
ništa previše zanimljivo ni žestoko
to je više jedan kosmos malih nježnosti zaglavljen u grlu
i nenaviknut na meka putovanja ka drugom takve stvari govorim praznoj fotelji
nježne stvari za moje bližnje
za dobre i proste ljude koje srećem
za pitome za ljute za tužne za usamljene
nježne stvari kažem koje im svakako trebam reći
ali ih prećutim
jer sam nevješta sa sitnim i krhim nježnostima
koje treba govoriti pažljivo
da se ne polome da se ne pokvare
da ne iščeznu iz svijeta sasvim
U daljini je more ono se čini ravnodušnim
na naše nespretnosti
ali ono je zamka gdje svaka nespretnost može skupo koštati
vazuh je ljepljiv ženska bedra pčelama poturaju med
svi su ujedi oštri i peku ali usta su puna slasti
ovo je neki drugi život
pun podzemnih voda i svjetla koje probija odozdo
iz pukotina iza neba
dok plivaš ne smiješ ostati zarobljena u sjećanju
ono je samo svjetionik koji pokazuje
put ka nazad